razglednice jednog arhitekte: Čitanje lektire

Može li se o mentalitetu naroda neke zemlje ili nekog kraja saznati išta na osnovu posmatranja njegove izgrađene strukture? Koliko arhitektura ocrtava karaktere ljudi koji su je gradili? To je pitanje koje sam sebi postavila čitajući knjigu Kako najlakše upropastiti sopstvenu kuću (u fazi gradnje-naravno!). Autor ovog antipriručnika za mudre investitore je arhitekta Marin Rajković. Rođen je 26.06.1952. u Beogradu, diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1979., a urbanizam magistrirao 1988. godine. Autor koji se dugi niz godina bavio poslovima projektovanja, adaptacije i rekonstrukcije uglavnom manjih objekata sigurno je poučen iskustvom imao šta i da napiše na tu temu.

Prvobitna ideja mi je bila da naziv ovog posta bude „recenzija knjige“, međutim vrlo brzo sam odustala od toga i odlučila se za nešto manje ambiciozan naziv koji bi više odgovarao sljedećem tekstu. Dakle, očigledno je da se radi o knjizi šaljivog karaktera i sadržaja, međutim, kako je oduvijek važilo da u svakoj šali ima i ponešto zbilje, tako mi se čitajući je prirodno nametnulo ono pitanje sa početka teksta.

Prije nego što zaronim u opis fabule, trebalo bi da kažem da je knjiga obogaćena ilustracijama čuvenig Dobrosava Boba Živkovića, što samo još više doprinosi njenom kvalitetu. Lično bih je preporučila na čitanje svježe upisanim studentima arhitekture, čisto da se pripreme za ono što će ih u budućnosti čekati (jer o ovom aspektu niko vam na fakultetu neće otvoreno pričati) i da se dobro namsiju, a onda i samim budućim investitorima, svim potencijalim graditeljima svojih domova.

Knjiga je ispričana iz perspektive glavnog junaka i prati njegova dešavanja. Na samom početku glavni junak je isportretisan kao biznismen, privatnik, porodični čovjek, pomalo tvrdica, koji se odlučuje da je došlo vrijeme da se sa svojom četvoročlanom porodicom iz malenog stana preseli u kuću. Shvativši pri tome da je, kao i većina ljudi sa naših prostora, obdaren „graditeljskim genom“, on odlučuje da se sam uhvati u koštac sa svim izazovima i preprekama koje gradnja kuće nosi sa sobom. I upravo oslanjajući se na postojanje prethodno pomenutog gena, on počinje da radi sve samo naopako, znate kao u onoj dječijoj pjesmi:

"U desetom selu

Živi Antuntun

U njega je malko

Neobičan um

On posao svaki

Na svoj način radi

Jaja za leženje

On u vrtu sadi...."

E sad, on baš i nije imao farmu kokoški, ali je zato sam nacrtao osnove oba sprata svoje kuće, bez stepeništa koje ih povezuje, o mikrolokaciji da i ne pričamo. Tek nakon toga upustio se u kopovinu placa, a zatim i građevinskog materijala, uključujući i samu stolariju bez ikakve prethodne specifikacije. Da stvar bude još gora, činilo se kao da ga cijelim putem prati maler. Ispostavilo se da ispod placa postoje podzemne vode. U nastojanju da uštedi on nastavlja po svome, posao bez planiranja i projekta, uvjeravajući sebe da mu na kraju krajeva „treba samo plan temelja do prve ploče pre druge zime“. Ovdje se u fabulu upliće jedan dobro poznati fenomen Balkana, i to upravo u momentu kada se naš junak odlučuje da u lokalnoj kafani otvori svoju "logističku bazu" gradnje. Iskreno, fenomen sklapanja poslova u kafani nikad mi nije postao jasan?! Dok ljudi milionske poslove ugovaraju putem skype-a, u eri postojanja elektronskih potpisa, kod nas se nijedan posao ne može sklopiti dok se to sve dobro ne podmaže i ne zalije...

Naš junak nastavlja svoju avanturu dalje, počev od biranja izvođača radova, preko izrade projektne dokumentacije, koja, usput rečeno, uopšte ne prati izvedeno stanje... Jadan investitor ni sam nije znao u šta se upustio. O konsultovanju urbanističkih i regulacionih planova da ne pričamo, takođe je zakazao i u pribavljanju potrebne prostorne dokumentacije i dozvola. I tako, kada se stvari rade zbrda zdola, obično se ispostavi da su trajale nekoliko puta duže i bile nekoliko puta skuplje samo da se poštovao neki redosljed.

Priča o ovdašnjim investitorim teško da se može svesti na kratak tekst. Kako se ispostavilo do sada, ljudi na našim prostorima osim graditeljskog gena imaju još jednu osobinu, a to je hronično nepovjerenje. Ta nepovjerljvost vjerovatno ima opravdane korijene, pa su se ljudi vijekovima rukovodili onom dobro poznatom „uzdaj se u se i u svoje kljuse“, ali da li je to zaista teorema koja je u svim aspektima života primjenjiva? O tome da li je glavni junak ove knjige dobio kuću iz snova i kakva je ona na kraju bila, te koja su ga sve iskušenja na putu neimara dočekala i kako se sa njima izborio možete pročitati u ovoj knjižici.