Showing posts with label photography. Show all posts
Showing posts with label photography. Show all posts

Saturday, 9 November 2013

Razglednice sa Kozare





















Kozara je proglašena nacionalnim parkom 1967. godine. Omeđena je rijekama Unom, Sanom, Savom i Vrbasom. Najviši vrh Kozare je Lisina (978 m), a ostali Rudine (910 m) i Mrakovica (806 m). Sjeveroistočno je povezana sa Prosarom. „Zelena krajiška ljepotica“ obiluje gustim šumama, raskošnim proplancima i izvorima vode.
Kozara je svoj epitet legende stekla u Drugom svjetskom ratu i narodno oslobodilačkoj borbi. Spomenici NOB-a se nalaze na širem području, a najznačajniji je memorijalni kompleks na Mrakovici. Oni su svjedoci prošlosti, kolektivnih uspomena i sjećanja jednog naroda. Asocijacija na herojstvo i socijalistički period istorije.
O duhu naroda sa Kozare i njegovim običajima najviše se može naučiti i saznati iz narodne umjetnosti i folklora. U bivšoj Jugoslaviji nije bilo prostora na kojem se nije znalo za čuveno Kozaračko kolo. Oslobađajući nove krajeve, partizani su ga nosili sa sobom, a ono je predstavljalo simbol jedinstva i slobode naroda. Igralo se na raznim skupovima, zborovima, svadbama, slavama i drugim veseljima. Tradicionalna pjesma potkozarskog kraja je ojkača. Radi se o deseteračkoj pjesmi iz dva stiha, koji je u drugim krajevima poznat kao bećarac. Specifičan je po otegnutom i dugom pjevanju „oj“. Iako veoma često sa duhovitim sadržajem, pjevanje ojkače ostavlja utisak melanholičnog i tužnog raspoloženja. Ova razlika je naročito uočljiva ukoliko se ojkača uporedi sa bećarcem iz Banata, Srema, Bačke i Slavonije. Na ovu razliku je najvjerovatnije uticala i sama geografska morfologija terena. Bajkoliko brdsko okruženje nije nadjačalo osjećanje sjete koje proizlazi iz materijalno siromašnijeg života koji prati život brđanina. Udaljene komšije su se u ranijim vijekovima vjerovatno ojkanjem dozivali sa susjednih obronaka. Fenomen ojkanja u tradicionalnoj muzici bi svoju sličnost mogao pronaći u jodlovanju. Kratki deseterački stihovi teško da se mogu uporediti sa japanskim haikuom, ali imaju svojih draži.


„Uvenulo lišće jošikovo
Gdje sam s tobom, mala, ašikov'o“

„Selo moje, selom se ne zvalo,
Ti si mene u barabe dalo.“

„Mili bože, koja li je jača,
Šljivovica ili grozdovača?“

„Mene moji 'oće da ožene,
Curu prose, ne pitaju mene,
Curu prose, sakupljaju svate,
Ja je nisam ni vidio, brate.“

„Mala moja 'oće govedima
-Kod ovaca nema poljubaca.“

„Alaj volim ljubiti djevojke
Koje nose kose na uvojke“

„Oj Grmeču, primakni se 'vamo
Da u tebi duga nac'jepamo.“

„Moštanice, vodo plemenita,
Ko te pije, taj bolestan nije.“ 




Monday, 4 November 2013

Jesen u mom kraju

Povratak u školske klupe u septembru značio je i tradicionalno pisanje sastava pod nazivom „Jesen u mom kraju“. Iako sam odrasla u seoskom kraju, okružena idiličnom prirodom, nikad mi nije polazilo za rukom da budem na visini zadatka i da tu ljepotu pretočim u pisanu riječ. Pa tako ni sad. 

Zato puštam fotografijama i  Desanki da kažu svoje...

























Vesela jesen

Bela sviću oktobarska jutra:
Po zemlji more srme razlilo se.
Danas se šuma bezbrižno veseli,
Svejedno što će umreti već sutra,
Svejedno što su pale ledene rose.

Svejedno što su pale prve slane,
Još šuma seća se pesme ludog drozda,
Još danas staze su letom zavejane;
Pevaju požutele dubrave bukava
I zru na suncu kao grozd do grozda.

Još bezbroj buktinja i plamenova
Gori na šumskom raskršću svakom,
Još barjak u ruci topole nose
Kao da dolaze iz svatova,
I mašu izdaleka radosno šakom.

Još po stazama vino se sipa,
I s krune hrastova zlato mrvi,
U rupcu šarenom još ide lipa,
Još ludo s brestom se grli divlja loza
Na dlanu noseći srce puno krvi.


Desanka Maksimović